Kap ljubavi...

Čuješ li kako te zove divljina...
Kako ti iz ruku sve ispada....

Možeš li raširiti ruke, na vjetru...
Možeš li stati, na kiši..
Roniš li, u dubinu...

Jedna noga je uvijek u zraku, dok je druga na tlu..
To se zove kretanje naprijed..

Sreća postoji samo kad se je dijeli.. ljubav
Dok jedan svira, drugi pjeva... muzika
Kao rijeka što teče.. život

The gentlest thing in the world
overcomes the hardest thing in the world.

That wich has no substance
enters where there is no space.

This shows the value of non-action.

Teaching without words,
performing without action...

Act without doing
work without effort.

Think of the small as large
and the few as many.

Confront the difficult
while it is still easy.

Accomplish the great task
by a series of small acts.

Zlo je što gotovo svi polaze od krivih predodžbi, pretpostavki i principa smatrajući ih ispravnima ili apsulutno ispravnima... Strahota sadašnjice jest što ljudi čine pogrešne stvari, a pritom su apsolutno uvjereni, da postupaju ispravno!

Takvi ljudi mogu započeti ratove, dizati u zrak kuće, gradove i uništavati živote voljenih osoba i pritom smatrati da je sve to ispravno, da Bog to opravdava. Oni mogu naći i brojne istomišljenike, koji će misliti i raditi to isto, jer će i oni svoje stavove smatrati spsolutno ispravnima.

Treba imati uvjek na umu veliku čovjekovu slabost:

Prvi poticaj zavisti nije "želim što on ima", već "želim da on nema ono što ima, jer me to čini manje vrijednim".

Znate ono kad jedna riječ ili događaj otvara Vam oči, meni je upravo ovo. Teško je u ljubavi biti priseban, ponekad ne shvaćaš što sve to opraštaš, u nadi da nezna što radi. Nadam se da ću jednog dana skroz uspijeti zaboraviti i oprostiti bol koja se lako mogla izbjeći.

Polaže li stvarno netko nadu u ljubav, kad vidi što su ljudi napravili od nje? Umjesto zadovoljstva, gledaju korist!

Biti zaljubljen u nekog, a ne biti s tom osobom, isto je kao da te optuže i proglase krivim za nešto što nisi učinio!

Zar ti je toliko tesko bilo voljeti me...!?? Zar sam toliko zahtjevan, nisam ti davao mira ni zraka...!?? E, da bar znas.. pokazao bi ti, ali znam da bi kroz smijeh samo odmakla... Imam te negdje, kad god mi zatreba imam tvoje rijeci, tvoja djela i dovoljno mi je samo ih pogledati.. i dođe mi.. tko si!! Nadam se samo da ces ostati ono sto jesi, meni nije potrebna tvoja promjena, jednog dana pa da vidis gdje i koliko si pogrijesila.. živi i uživaj.. nek ti andeli pjevaju kao sto su do sada, ali ne brini se čujem ih samo ja, pjevaju o tebi kroz tvoje ime..
I sve ove rijeci stvaraju jedan prekrasan svijet, iako si i ti ovdje, moje stvorenje, duša ti je kao i uvjek na nekom drugom mjestu.. i tvoje bezdušno tjelo me ljubi i grli i sve bi trebalo biti dobro, ali kad da mi ruka prolazi kroz tvoje srce.. i tada se budim, ponovo sam.. da si me bar poslušala, ponekad vidjela bi i moju ljubav..
Sjecas se, onih slika.. cekale su te, u pukotini zida. i još su tamo, a bilo je to davno. i gdje je nestala moja ljubav, gdje je nestao onaj Zi?
Lako je bježat, kad misliš da u stvari ideš prema meni! Samo mi kazi kako mozes me baciti na koljena i da molim za tvoju ljubav, a da me pogledaš čula bi kako molim te za svoj život...

Nakon toliko vremena, trebao sam već shvatiti. Ali ne mogu. Ne mogu krenuti dalje i ostaviti je jednom zauvjek, tamo gdje pripada. Neznam gdje ona pripada, ali u mom srcu još je.

Vidim sam sebe ispod njenog prozora, iako se odavno preselila, još vidim kako joj svijetlo gori. Čekam i zovem je. Nadam se da čuje me, kao nekad doći na prozor i nasmješiti se.

Kako zaboraviti ljubav, kako ugasiti jedan život, kako promjeniti se... Mislio sam treba me, želio sam to.. Zar nije prekrasno kad te netko pozove u svoj život?

Vidim sam sebe ispod njenog prozora, iako se odavno preselila, još vidim kako joj svijetlo gori. Čekam i zovem je. Nadam se da čuje me, kao nekad doći na prozor i nasmješiti se.

Nema je!? Zar sam cijelo vrijeme sam bio!? Zar nije ona ta koja me za ruku držala i osjetio ju dok me ljubila i nježno šaptala volim te? Poput vjetra. Zar postoji vjetar koji voli, koji ti srce zatopli..

I još se vidim ispod njenog prozora, iako se odavno preselila...

Samo kako je pronaći? Kako pronaći izgubljenu ljubav?

... Ljubav je energija duse i stoga iskustvo davanja i primanja ljubavi, kao i zivot prozivljen u ljubavi ispunjavaju osobnost. To je nesto prema cemu osobnost neprestano poseze. Nesvjesno posezanje za ljubavi moze dovesti do bijesa i straha. To se dogada kad osobnost ne moze jasno shavatiti za cime pruza ruke, kao sto je slucaj kod ovisnosti.
Ako posezete za ovisnickim seksualnim odnosom, primjerice, vi posezete za ljubavlju. Privid je ono sto mislite, jer mislite da posezete za nekim muskarcem ili zenom. Vi posezete za ljubavi, ali to necete priznati i time se ne zelite pozabaviti, stoga se u vama javlja bijes, jer postoji razina energije i osjecaja koja cezne za svojim ostvarenjem, ali nikada ne dobova nikakva oduska.

Emocijonalno je i duhovno nemoguce imati seksualnu vezu s ljudskim bicem, a ne pokrenuti odredene emocijonalne obrasce, ali kad uz seksualni cin ne postoji nekakav odnos niti istinski osjecaji, ti se obrasci uvijek pretvaraju u sljepu ulicu. Stoga se javlja okrutnost, frustracije i, konacno, emocijonalne bolesti, cija je posljedica fizicka bolest i zivcani slom, jer tako strasno zlorabite tako vazan obrazac. Zapamtite, dobit cete sto zelite.

Traganje za ljubavlju traganje je za energijom duse. Ona za sobom donosi istinsku briznost prema drugima. Ne mozete se hraniti energijom osobe cija vam dobrobit lezi na srcu.
Kad tezite tome da svoju pamet ili svoj nacin gledanja nametnete nekom drugome, vi posezete za ljubavlju, ali vi onemogucavate svoje teznje zeljama svoje osobnosti. Vi tragate za vanjskom moci. U njoj postoji samo praznina. Kad tezite tome da zavladate drugim ljudskim bicem, nikome ne oduzimate snagu, osim samome sebi. Sto se osjecate manje osnazeni, to vise osjecate potrebu da nadzirete ono izvanjsko. Osobnost ispunjena ljubavlju ne tezi upravljanju drugim ljudskim bicem, nego ga tezi, negovati, ne tezi, dominaciji, nego osnazivanju. Ljubav je bogatstvo i punoca vase duse koje protjecu kroz vas.
Poniznost, oprastanje, jasnoca i ljubav dinamika su slobode. To su temelji izvorne moci.


... Pokusajte zivot promatrati kao prekrasnu, dobru organiziranu dinamiku. Imajte povjerenja u Svemir. Povjerenje znaci spoznaju da su okolnosti u kojima se nalazite najbolje za vas. Tu se ne postavlja pitanje kad ce se nesto dogoditi. Tu se ne postavlja pitanje hoce li se nesto dogoditi. To se dogada. Otpustite sve svoje pojedinacne zelje i recite Svemiru: „pronadi za mene ono mjesto za koje znas da sada na njemu moram biti.“ Otpustite pojedinacne zelje i imajte povjerenja da ce vam Svemir pruziti to sto vam je potrebno, pa ce tako i biti. Sve otpustite. Dopustite svome visem ja da okonca svoj zadatak.
Molite se. Koliko se god puta ljudska bica nasla u okolnostima u kojima su bol ili patnja toliko velike da je oni svojom vlastitom moci ne mogu oprostiti, dovoljno je da se pomole za milost, za uvid, za uzvisenu Svjetlost koja ce im omoguciti da oproste.

... Nemojte pretpostaviti da Svemir djeluje kao i covjecanstvo, jer nije tako. Nemojte uporno zahtjevati da Svemir bude onakav kakvim ga vi shvacate. Radije se drzite pomisli da na Zemlji nema niceg sto ne bi posjedovalo odredenu vrijednost, da je nemoguce stvoriti bilo kakav oblik Zivota koji nebi imao vrijednosti. Stoga je nemoguce stvoriti bilo kakavo djelo koje ne bi imalo nikakve vrijednosti. Vi je mozda necete uociti, ali to je nevazno. Zivite u povjerenju da ce se, kad to bude prikladno, djelici slagalice sloziti svaki na svoje mjesto i vi cete moci sve jasno sagledati.

...Povjerenje vam omogucuje da dajete. Davajte obilno. Kako vi dajete, tako cete i primati. Ako dajete uz prosudbe, ogranicenja i skrto, upravo to cete stvoriti u svom zivotu: prosudivanje, ogranicenost i skrtost. Sto govorite drugima, upravo to ce vam biti ucinjeno. To je zakon karme. Kako volite druge i kako im sluzite, upravo ce tako biti ucinjeno i vama. Ako zracite ljubavlju i suosjecajem, to cete i primiti. Ako zracite strahom i sumnjom i ako zelite ljude drzati na udaljenosti, tada vam se negativnost i vraca, jer to je ono sto ste zatrazili.

Budite obzirni s rijecima koje koristite i s djelima koja poduzimate, budite obzirni prema onome tko vi jeste i kako koristite svoju moc. Drugim rijecima, dok govorite ono sto govorite, dok pristajete na odredene obveze, dok oblikujte moc svoga zivota, neka vam uvijek bude jasno da ste vi ono sto kazete da jeste, da vasa moc stoji iza onoga sto govorite i da na to jako pazite. Ako niste svijesni svoje namjere ili ako sumnjate da djelujete s odredenim primislima, zapitajte se: “ Sto se uistinu zbiva?“. Provjerite svoje porive. To automatski privlaci vodstvo. Necete ostati sami na svom zadatku....

... Povjerenje vam omogucuje da iskusite blazenstvo. Ako imate povjerenja da ce se Svemir u svakom trenutku pobrinuti za potrebe vase duse i da su vam vodstvo i pomoc vasih netjelesnih vodica i Ucitelja uvijek dostupni, slobodno mozete uzivati u svojim meduodnosima s drugim ljudima i osloboditi se teskih frekvencija upravljanja drugima i pokusaja da ih zastitite. Probudenost je blazeno, a ne bolno stanje. To je blazenstvo. Probudenost je u potpunosti uravnotezeno stanje, prepuno ljubavi i sklada. Probudenost je sve to i jos mnogo vise. Okomit put donosi jasnocu, a ne bol.

Omogucite sebi da postanete svjesni onoga sto osjecate. Dajte si dopustanje da u svakom trenutku odaberete najpozitivnije ponasanje. Dok se na svjestan nacin oslobadate negativne energije i svoje namjere odredujete u skladu s onim sto vam vase srce govori, dok se suprostavljate svojim strahovima i otpustate ih, dok odaberete da cete se iscjeliti, vi svoju osobnost zdruzujete sa svojom dusom i krecete se prema postepenom postajanju bica Svjetlosti, u potpunosti cjelovitom, osnazenom i iznutra sigurnom. Poniznost, oprastanje, jasnoca i ljubav, a sve su to darovi duha, ukorjenjuju se u vama i cvjetaju, a vi sebi privlacite najvece darove Svemira: ljudska bica otvorenog srca.

Umjesto da postanete dusa u tjelu, postanite tijelo u dusi. Posegnite za svojom dusom. Posegnite jos dalje. Poriv za stvaranjem i izvornom moci, pjescani sat pokazuje izmedu energije i materije, to je sjediste vase duse. Sto znaci dodirnuti to mjesto?
Uzbudljivo je na duhovan nacin postati punoljetan.

Sve ljubavi počinju kao u priči. Tada imaš osjećaj da je to baš ono, da se sav svijet vrti baš samo oko tebe, i naravno kako vrijeme prolazi čovijek mora raditi i ostale stvari (posao, fax, prijatelji), pa razmišlja na taj način kao da više se nije potrebno trudit kao u samom početku, jer osvojio ju je. zar ne!?? većinu vremena su zajdno i to im daje sigurnost, i ta sigurnost polako zamjenuje onaj početnički polet. sve je super kad su oboje takvi, sigurni u svoje i tuđe osjećaje, a to samo po sebi poteže razumjevanje i toleriranje. voljni svaki tren provesti zajedno, na bilo koji način. bar na "minuticu". svatko ostaje ono što jest,a podudaraju se u onim stvarima koje ih vežu. eto, tako je u idili. e sad sad kad dodaješ samo malo
razdražlivosti u jednom od njih, a oduzmeš od drugog bar malo tolerancije, pa ljepo vidiš gdje to sve polako ide. ali kad već razumiješ takav ishod, pa valjda ćeš se malo napregnut i preoblikovat događaje koje dolaze u nešto ljepo, a ne u neki j* test, koji na kraju krajeva potvrđuje ono što si i sam želio postić. I kad se to desi onda ne valja. Meni su uvijek bili fascinantni ti mali testovi, kad otvoriš oči,načuljiš uši i zatvoriš usta, i gledaš svoju dragu ili dragog kao pokusnog kunića, kojeg si bacio u novo područje samo da vidiš kako će on reagirat i ako se izvuče onda ti to nešto dokazuje, a ako ne onda se bolje maknut. ali kako možeš se tako ponašat ako mu prije toga govoriš da ga voliš. to su one mane o kojima ti govoriš, je li su svi takvi i jednostavno s takvim stvarima mora se pomirit ili trčat dalje kao muha bez glave. Evo neka usporedba. Kad grom udre u šumi, tko ga čuje!?? Onaj koji je kilometrima udaljen nema pojma šta se tamo negdje dešava, ali sve što si bliže prvo bi vidio munju, pa da si bio bliže čuo bi i grom, i kako si bliže polako vidiš sve te oblake, možda i tamo negdje naiđeš i na pravi razlog zašto sve te munje udaraju.
Ta ogromna stabala koja se suprostavljaju vremenu. I vrijeme ih kažnjava "elektro-šokovima". Sad probaj zamislit sve stvari koje se dešavaju u tebi, sve stvari koje ti putuju kroz glavu. Poput munje udari te nešto u glavi,napravi se neki spoj, i određen broj kemikalija uspije proć na drugu stranu. i kad dođu naprave kontakt i ti čuješ misao u glavi. Svi ti kontakti su zaslužni za sve što ti govoriš, misliš i radiš. A to je samo vrh sante leda onoga što vidimo ili čega smo svjesni da jesmo. Tko je sad zaslužan da te munje udare baš u onom trenutku kad ih mi možemo vidjeti!? da nešto podsjvjesti uspije odmaknuti kontroli i ući u naš svijet, s nadom da ćemo uspjeti dešifrirati poruku. Malo sve ovo zakomplicira odnose među ljudima, pa jedino ljubav prema sebi, prema nečemu koje obuhvaća sve nas(Bog) i ljubav prema drugima, oslobađa sve nas od, najgore od svega, nas samih. koji se sami sebe kažnjavamo a da to nismo svijesni. Pa te pitam ja čuješ li ti te gromove, čuješ li tu buku i je si li spreman oslobodit srce i dopustit da ti bude jedina vodilja u životu...
ili želiš se vratiti na sigurno mjesto gdje kiša ne pada, gdje duga ne nastaje...

Nakon toliko boli, vidim, počelo je nedostajat ljubavi. Sad bi trebao osjećat grižnju savjest i biti mi žao nakon svega, jer ona me još uvijek voli. a ja, naravno, kao i uvijek ne znam što je to ljubav.. Zar sam ja lud!?? Stvarno ne razumijem,a i sam sam si kriv. Dopustio sam joj i čemu se ja sad bunim. Sve u vjetar. Dvije godine prošle su tek tako i tako lako je govorila ništa mi nisi dao. sve te laži, tj. prenapuhane riječi da bi izazvale osjećaj krivnje... i umjesto stalnog dokazivanja, borbe, konačno me srušio umor, a i sumnja,.. zar ljubav treba zaslužiti!?? zar treba proći kroz toliko trnovito tlo da konačno nađeš sunce. šta je gore odustat ili se nadat da će biti bolje.. a u svemu sam bio lošiji, samnom se moglo uspoređivati i mrtvo i živo.. a svega toga postoji i s druge strane.. pa se ponovo pitam.. problemi u ljubavi ili ljubav u problemu... tko vidi razliku neka mi se javi...

Tako je to u životu.. kad mislš da imaš nešto i kad ti je najbolje u životu, stvari uvijek krenu nizbrdo...i na kraju sve ti je to samo škola, igra... na sve te izgubljene osjećaje samo se nasmješi.. pun ljubavi prema sebi.....



I ljudi su samo ljudi, pokvarena rasa koja je izopačila sve dobro, ali zato se svijest oslanja na čovijeka na pojedinca.. iako on misli da je sam i da je presitan da učini nešto.. i ono najmanje od njega, neusporedivo je bolje od ljudi.. koji se ponašaju kao roboti, koji se ne pitaju što je najbolje za čovijeka za kojim mi svi težimo, već što je najbolje za masu. delirijum..











Jeste li čuli onu priču o komarcu..meni se jako sviđa..



komarci, kao komarci lete oni okolo.. ali ovaj je bio poseban, odmah se to moglo primjetiti.. nije kao i ostali letio od žrtve do žrtve, već je uzimao krv samo od onih kojima to nebi ništa značilo i od onih koji su mu je dobrovoljno davali..



ali to mu nije bilo dovoljno, osjećao je krivnju, jer svaki put kad bi pio krv, dobio bi i nešto njihovo.. tuđi osjećaji, misli.. polako je vidio da gubi razum, nije više upravljao svojim životom.. sve ti događaji koji nisu njegovi nametnuli su se u njegovoj glavi...



jednog dana samo se srušio.. koliko vremena je prošlo nije bitno , ali bitno je to da nije osjećao ništa.. tama i tišina.. sve dok jednog dana konačno nije nešto osjetio.. svježinu, dah... neki čudan okus, za kojim je njegovo tijelo jednostavno vapilo i znao je da to nikada prije okusio.. za čim je žudio od vjekova.. sve mu je bilo jasnije.. konačno je shvaćao.. odustao je od otpora.. prevalili su ga osjećaji.. konačno je mogao nešto vidjeti.. sve te boje kako se igraju, kreću, odlaze i dolaze...djelile su s njim dio sebe.. i sve što su više djelili, to ih je više vidio.. počeo je voljeti sebe, ono najlošije i oprostio si je...



shvatio je da nikada nije dobivao, uvijek je gubio.. koliko god da nije nikad nikog htio namjerno povrijediti, povrijedio je.. to ga je čak i više boljelo, od same spoznaje kako su ga varali, koliko samo dobronamjernih prijatelja, a toliko osjećaja krivnje mu usadili..



S ljubavi je gledao svoje niže Ja.. kako se bori, kako ne uspjeva.. kako malo djete plače, sve te zamke, koje si je sam priredio, gušile su ga.. sve je to sad znao..



Kako je on prolazio kroz preobrazbu, boje su mu se smješile, polako ga pripremale... otvarale mu put do istine..



Svatko je poseban i svi mi mislimo da nešto znamo.. ali na kraju kratke su priče.. vjeruj sebi i postani ono za čime si predodređen.. a to svatko nosi u svom srcu...

nema više sjaja.. to znam, jer budim se sam.. da ništa više njeno neću osjećati, osim nagona, te želje da joj se približim.. da je bar vidim..zagrlim.. ako ljubav nije nestala, kako to da je nema.. po cijele dane mislim još uvijek na nju.. na sve te trenutke.. sada znam kako ti samo jedan pogled ili riječ može sve uljepšati ili upropastiti.. sad je sve nestalo.. svi ti razlozi patnje, svi ti zagrljaji sreće.. sve je nestalo i ostao sam sam..

probudio sam se kraj nje.. probudila me poljupcima i tada sam znao da ne sanjam.. vidio sam je svu u bijelom..polako sam joj se približio i svega što se sjećam je bio njen zagrljaj.. polako sam padao kroz vrijeme.. gdje svađe nisu postojale.. bilo mi je tako rajno.. a u njoj polako su ključale sumnje i strahovi, sve te svađe i krive riječi.. taj trenutak ili nada bio je samo jedan od mnogih koji se desio.. ali kako, kad za mene je bio tako jedinstven i poseban, iako sličan kao i prošli, toliko različit.. i još uvijek nisam shvatio tu malu šalu u svemu tome, zbog čega sve novo ponovo dolazi na opet viđeno.. i stvarno neznam kao da je jedino što mi preostaje je to da sam sebe prisilim da odustanem, da odustanem od sebe koji je toliko želi.. zašto je toliko teško se opustiti u trenutku, užvati i dopustiti vremenu da učini svoje.. živjeti u sadašnjosti i odbaciti strahove.. ljubav je kao voda koliko god je želiš kontrolirati ili zadržati, ostati će ti samo ostaci ostataka.. osloboditi ljubav i vidjet ćeš da je ljubav svugdje oko nas...



na svom vlastitu dnu osjetiš, da postoji netko tko te čuva, taj tko ti je i podario život i taj netko je jednak tebi, jer se nalazi u tebi.. ali na tebi je da izabereš i vjeruješ.. samo ljubav u sebi radi čuda.. i ne očekuj tuđu ljubav na koju ćeš se nasloniti, jer tada padaš zbog vlastite ne-ljubavi.. svi smo mi različiti i to je dobro.. koliko god nas učili, vjerujte samo sebi..ali prije treba se pronaći..

jučer je dan prošao u svađi.. a danas gledam a to kao da se nije ni desilo.. slušam jučerašnje riječi, jučer toliko bolne , a danas toliko toliko smiješne.. toliko nerazumne i toliko nebitne... kad je to u vezi bilo bitno tko je prvi ili tko je u pravu.. danas se na sve to samo smiješim i pitam se gdje su ljudi.. gdje je sad čovijek u meni nestao.. zar cilj u vezi je tko će koga rasplakat i čekat da taj dopuže nazad.. i tako iz dana u dan i iz svari u stvar.. sve te predrasude, sva ta ograničenja.. što je dobro za ljude ne treba značit da je dobro i za čovjeka..



probudila me njena poruka.. da je danas izgubila nadu, jer je vidjela u meni osobu koja bi joj namjerno nudila.. dobro znam što je mislila, jer iza tih riječi skrivalo se sasvim nešto drugo.. ali stvarno, čovijek kad bi sve to vidio pomislio "pa daj čoviječe, probudi se.."



i polako se budim, olakšano mi je da vidim kako je razum pravi krivac za sreću i nesreću.. što više želiš to si i manje sretan.. sreća, radost, tuga i smrt.. sve je to plod uma.. i gdje je sad nestala svrha života.. zbog čeka živimo.. biće da cijelo vrijme tražimo na krivom mijestu. jer nije moguće da nam je sve to ispred nosa.. ili stvano neznam što tražimo....

Jučer se dogovorili da ćemo se danas čut... A prošli smo toliko toga, toliko dobrog i toliko lošeg.. čovijek se začudi kad uvidi da to loše samo potiče još loše i ružnije stvari.. mislio sam da prava ljubav počinje kad nas loše stvari zbliže, ali di je ta ljubav.. i je li ljubav dovoljna sama po sebi !??.. i ponovo čujem njen glas.. valjda su sjećanja kriva, pa opet odlutan di smo samo mi.. ali ponovo.. zar ne možemo bar na tren zaboravit i ponašat se normalno.. zar nije ljubav ta koja nema granice, koja prevladava.. stvarno ne razumijem, kako ona od mene želi više i više!?? a kad je ja sad pitam nešto, nema vremena, neće mi reći.. mi više nismo zajedno pa to mene više ne zanima, ali njena pitanja uvijek moraju biti odgovorena.. danas je bio pravi dan. da me bar malo htjela čut i da su njeni jučerašnji poljupci bar joj nešto značili.. kako bi danas mogla izgovorit kako ja ne razumijem da ona mene više ne želi čut ni vidjet..



a moje riječi negdje leže mrtve i čekaju...

Zvao sam je...jučer.. iako sam se nadao da će bit drugačije... nešto u meni je govorilo učini to i nazovi je.. čim sam je čuo, kao da mi je anđeo skinuo teret sa srca... ali odmah nakon, počelo je.. sve se počelo petljati.. bila je u nečijem društvu, nisam smio ništa znati.. osim da je bolje od kada se ne čujemo.. i neznam kako je došlo do toga da je sve nestalo, čak da je bolje ako nema moje ljubavi.. nikada joj nisam želio nuditi i mislio da bilo kakva ili čija ljubav nešto znači. da sama ljubav po sebi znači nešto.. nisam mogao pričati, misli su bile brže nego sam ih mogao izgovoriti i tad sam znao da je vrijeme da se povučem.. zbog čega smo oboje vjerovali da možemo uspjeti.. uvjeravali se da živimo u laži!??.. nikada nisam u to vjerovao, jer sam znao što je istina.. dovoljno je bilo zatvoriti oči.. a sada!??. .uopće nije bitno, mogao sam biti najbolji ili najlošiji, nakraju je uvijek samo jedan put.. zar bi trebali vjerovati da sva ova bol i patnja je samo sijeme iz kojeg dobro izlazi...

Zbog svega što mi se dešava, morao sam nekako otvoriti ventil i sve to pokušati nekako napisati.. jer stvarno neznam, neznam zašto.. pa ću bar ovako nekako razumijeti i pustiti je njenom životu.. gdje sam ja nekad pripadao..